Italija, točnije Toscana, ima, kao i Bosna, svoj Travnik, a zove se Prato. Prato, naime, u prijevodu znači isto što travnjak ili travnik. Sa malo manje od 200.000 stanovnika drugi je grad u Toscani, a treći, nakon Rima i Firence, u središnjoj Italiji, ali je u odnosu na njih izvan države gotovo nepoznat – nije lako „živjeti“ svega dvadesetak kilometara od Firenze i očekivati da te nešto posebno znaju.

Živim toliko kilometara od Sarajeva i često sam u našem glavnom gradu, a dok nisam došao u Prato, nisam znao da su to još od 1997. godine gradovi pobratimi – u Sarajevu o tome nikad nigdje ne vidjeh nikakvog spomena. U Pratu vidjeh na nekoj šarenoj tabli: uz francuski Roubaix, američki Contea di Albemarle, njenački Wangen im Allgäu, poljske Pabianice, vijetnamski Nam Ginh, zapadnosaharski Bir Lehlu, zimbabveanski Harare i kineski Changzhou, smjestilo se i Sarajevo. Ipak bi bilo zanimljivije da su se bratimili Prato i Travnik :)

Prato je nastao nekad u 10. stoljeću, a na glas je izašao tijekom srednjovjekovlja, i to kao, na širem području, najveći centar tekstilne proizvodnje i trgovine. Ostao je to i narednih stoljeća, a u dobroj mjeri je to i danas, zbog čega ga odavno, osim što je poznat kao „najveće predgrađe Firence, nazivaju i „talijanskim Manchesterom“. Mogao bi, međutim, kako su stvari krenule, postati i prvi kineski grad u Italiji. Službeno u Pratu na kraju 2017. godine živi 20.695 Kineza ili oko 11 posto od ukupnog broja stanovnika, neslužbeno ih ima puno više, a broj se značajno povećava doslovno iz mjeseca u mjesec. U kineskoj četvrti, blizu gradskog središta, domicilne stanovnike jedva da se može vidjeti, a mnogi naslovi tvrtki, radnji i ugostiteljskih objekata ispisani su gotovo samo kineskim pismom i jezikom. Od činjenica se ne može pobjeći pa ću i na mnogim javnim institucijama, uz talijanski i gdjegdje engleski te obvezan arapski (a to već postaje normalno diljem zapadne Europe) vidjeti nazive, obavijesti i drugo također ispisane na kineskom jeziku.

Prato je pod nadzor Firence pao 1350. godine i otad, iz 14. stoljeća, datiraju čini se svevremene tvrde zidine s visokim kapijama i bedemi kojima je okružen, a impozantni carski dvorac, najveća građevina u gradu, još je stariji: podignut je između 1237. i 1247. godine, tijekom rata između carista i papista za prevlast nad Toscanom. Naredbu za gradnju, pa valjda i novac, dao je car i kralj Sicilije Federico II. di Svevia, a radove je vodio poznati graditelj Riccardo da Lentini. Kad je Federico II. umro, gradnja je obustavljena, a ponutrica dvorca je do dandanas ostala nedovršena. Na škrtoj travi poljane između zidova dvorca postavljena je ljetna pozornica. Sjedam u prvi red i čekam da mi se Prato predstavi: najbolje su predstave za jednog gledatelja :)

M.J. | Bljesak.info / Crkva Gospe od Zatvora

Uza sami bočni dio, odvojena tek uskom ulicom, smjestila se crkva čudnog imena, Gospe od Zatvora, budući da se u utvrdi stoljećima nalazio zatvor. Jedna je od prvih u Toscani pri čijoj gradnji je primijenjena novija tlocrtna forma grčkog križa. Nastala je nakon što se jednom dječaku plemićkog roda u srpnju 1484. godine na tom mjestu ukazala slika Gospe. Ostalo je sve kao i danas: narod je uzviknuo „Čudo!“ i počeo se okupljati, a Lorenzo de' Medici je oslušnuo eho i dao nalog da se počne praviti crkva, koja je 12 godina kasnije već bila završena. Posebna je i po originalnoj kupoli: „niče“ iz kvadratnog potkrovlja, nalikujući bubnju probodenom sa 12 „očiju“, a na stožastom krovu postavljena je elegantna svjetiljka. Zvonik je dozidan naknadno, u drugoj polovici 18. stoljeća, po Giuseppeu Valentiniju, a moglo je, vala, ostati i bez njega, možda bi čak bilo ljepše. I sve bi to bilo ništa posebno, da se u crkvi svake godine ne dešavaju dva „čuda“: jedno je to što je freska Gospe od Zatvora postavljena tako da je zrake što prodiru kroz kupolu obasjavaju jedino na dan ljetnog solsticija, a drugo da svakog 15.VII. u 15.18 sati zrake osvjetljavaju disk iznad glavnog oltara kao sjećanje na čudesno ukazanje Gospine slike onom dječačiću što ga spomenuh, a desilo se, ako se kalendari ujednače, baš na taj datum i u taj sat prije 534 godine.

Crkvi u Pratu, kao i svagdje u Italiji, na svakom ćošku. Na zidu crkve uz samostan svete Ane, također blizu carskog dvorca, lik netipičnog sveca dječačkog lica, Domenica Savija - i on se vrlo štuje po katoličkim krajevima naše zemlje i susjedne nam Hrvatske - a na suprotnom zidu lik njegovog učitelja, također sveca, don Ivana Bosca. I ne postao svetac kad mu je učitelj bio svetac :) Čisto sumnjam da je i u jednom drugom slučaju neko proglašen svecem s nepunih 13 godina, ali je kod Dominica Savija, zaštitnika mladih, pjevačkih zborova, ministranata i nepravedno optuženih, bilo baš tako. Crkva je, pak, da se naslutiti po neogotičkom slogu, sagrađena prije svega 90 godina, i to kao spomen na poginule u Velikom ratu. Zato je blizu i mramorni spomenik njima u čast, a imena četiriju utemeljiteljica uklesana su u mramorne ploče odvojene pilastrima, koje čine bočna krila pročelja. Inače je u crkvu ukomponirana stara, drvena, iz 11. stoljeća, ali mi pozornost privlači to što je samostan (1891. godine) osnovan i kao sklonište za siročad i napuštene djevojke. Siročadi danas nema mnogo, ali napuštenih djevojaka… Ako se još drži prvotnih načela i prima ih, samostan je pun k'o šipak :)

M.J. | Bljesak.info / Domenico Savio, svetac dječačkog lica

Glavna je, naravno, katedrala svetog Stjepana, pomalo čudan, ali ipak skladan spoj romanike i gotike. Započeta je, naime (1211. godine), u romaničkom, a dovršena (oko 1320.) u gotičkom stilu, kad joj je dodan poprečni brod, djelo Giovannija Pisana. Malkice je mračna i teško je napraviti dobre fotografije, pogotovo slika, visoko po zidovima, a ima baš, nije previše reći, remek-djela velikana kao što su Botticellijev učitelj Filippo Lippi ili Andrea della Robbia, čija je, uz ostalo, i glazirana terakota u luneti iznad ulaza s prikazom Gospe između svetog Stjepana i svetog Ivana, zaštitnika Prata i Firence. Brojne freske, izblijedjele gotovo samo do linija prepoznatljivosti, spremno čekaju restauratore kako bi ih vratili u život za barem još koje stoljeće. Posebna priča je propovjedaonica, djelo dvojice velikana, Donatella i Michelozza, koja odavno služi ne za propovijedanje već za svakogodišnje izlaganje vrijednih Gospinih relikvija koje se ovdje čuvaju. Na vanjskim vratima pored zvonika jasno je označena crvena točka: legenda kaže da je neki lopov iz Pistoie ukrao relikvije, ali je uhvaćen, a za kaznu mu je odsječena ruka, koja je odmah poletjela do Prata i krvlju obojila krug na vratima.

Na katedralnom trgu veliki spomenik Giuseppeu Mazzoniju (1808.-1880.), senatoru Kraljevine Italije, borcu za autonomiju Toscane, pobunjeniku, potom članu trijumvirata koji je vladao Toscanom; nakon toga će čitavih deset godina morati provesti u izbjeglištvu u Francuskoj i Španjolskoj. Toskanski Katon, tako su ga zvali, rođen je i umro ovdje, u Pratu. Na trgu je i znamenita mramorna fontana Pescatorello, sa skulpturom mladog ribara i morskih životinja. Osmislio ju je Mariano Falcini, a izradili Emanuele Caroni i Ulisse Cambi. Na osmokutnoj podlozi nalazi se veliki kružni bazen s labudovima na svakoj strani.

M.J. | Bljesak.info / Katedrala svetog Stjepan

Među najznamenitije zgrade, koje svakako treba vidjeti, spada i Pretorska palača, građena tijekom 13. i 14. stoljeća. Od prije pet godina u palači su smješteni muzej i galerija slika, a stoljećima je služila kao vijećnica, odakle se upravljalo čitavim gradom. Zanimljivo je da je nastala spajanjem triju građevina u jednu, i to tako da je svakoj ostavljen originalni stil i građevni materijal, što je vidljivo i danas, a upravo to je i čini posebnom. Djeluje mi da su je oni što su bili zaduženi za vanjsko uređenje čak i dodatno „okitili“ kojekakvim ciglama i „obojenim“ kamenjem kako bi djelovala originalnije. Pri vrhu zgrade, između otvora na šestoj etaži, sat, ispod njega elegantni tzv. “krilati“ prozori, a iznad njega mali zvonik. Nekad je u sada praznoj niši stajao kip Carola Roberta Anžuvinskog (1288.-1342.), sina Karla Martela, titularnog kralja Mađarske. Carol Robert je ostao zapamćen po tome što je organizirao obranu grada, ali ga je kasnije, kad je već bio obranjen, predao Firentincima i otišao na jedno od očevih imanja kod Temišvara, gdje je i umro, nikad se ne vrativši u Prato. Kip je stajao i nakon toga, sve do 1799. godine, ali su onda gradski oci odlučili da onog koji ih je prodao Firentincima treba ukloniti. Umjesto njega, glavna faca odavno je Francesko Marco di Datini (1335.-1410.), najpoznatiji i, ako uopće treba reći, najbogatiji toskanski trgovac, bankar i osiguravatelj 14. stoljeća; kip na trgu ispred Palače pretora postavljen mu je ne samo zbog bogatstva, već i zato što ga je, budući da nije imao muške djece, ostavio u posebnu zakladu iz koje su sagrađene mnoge gradske zgrade i drugi objekti. Postolje kipa ukrašeno je porodičnim grbom, ali i prekrasnim, u bronci urađenim prizorom s prikazom poklonstva nekom ovozemaljskom vladaru. Datini je vrlo bitan lik i za povjesničare, budući da je prigodom jednog od preuređenja njegove kuće, gotovo 500 godina nakon njegove smrti, nađeno oko 150.000 njegovih pisama, više od 500 knjiga računa, stotine ugovora i polica osiguranja te tisuće drugih dokumenata.

Preko puta jedna od nekoliko iz davnih vremena sačuvanih prodavaonica duhana i morske soli. Vlasnik Alberto Padovani objašnjava da su to nekad bile visokotarifne akcizne robe od kojih je država ubirala značajna sredstva. Danas se u takvim prodavaonicama nađe još štošta, a nekad su se doista mogli kupiti samo sol i duhan.

M.J. | Bljesak.info / Alberto Padovani u prodavaonici soli i duhana

U malo kojem gradu po zidovima ima toliko spomen-ploča kao u Pratu; reklo bi se da su svi znameniti Toskanci rođeni ovdje, a naravno da nisu, nego se grad nastojao odužiti svakome ko je ostavio značajnijeg traga u bilo kojem segmentu života. Negdje su postavljene na rodne kuće, negdje na kuće u kojima su poznati neko vrijeme živjeli i/li radili, a negdje, ako nisu sačuvane, tek tako, na prigodnom mjestu, neka s opširnim, neka sa škrtim tekstom. Već je spomenut Filippo Lippi (1457.-1504.), zatim je tu Piero Cironi (1819.-1962.), pisac i političar, također rođen u Pratu, kao i sopranistica Iva Pacetti (1898.-1981.), Giovanni Bertini, odvjetnik i političar, „pionir obnovljenog društva“ na katoličkim načelima, Cesare Guasti (1822.-1889.), pisac i filolog, Lorenzo Bartolini (1777.-1850.), Napoleonov dvorski kipar, u svoje doba jedan od najvećih uopće, Gaetano Magnolfi (1786.-1867.), indusrijalac i filantrop… Agnolo Firenzuola (1493.-1543.), pisac poznat po prilično nepristojnoj satiri i za 16. stoljeće i za svećenički red, kojem je pripadao, bivajući čak i opat, rođeni je Firentinac, ali je umro ovdje, a putopisac Filippo Sassetti (1540.-1588.), hm, hm, kolega :) i rođen je i umro u Firenci, ali je dio života proveo u Pratu. Ima ih, baš ih ima, a spomen-pločama su obilježeni i posebni događaji i datumi iz burne prošlosti, neki čak i posebnim spomenicima.

U Pratu provodim prilično dana pa ću zaći i u mnoga druga zanimljiva zdanja, a najviše je crkava. Ne bi imalo puno smisla opisivati ih detaljno, valjda je cijela Italija takva da su se crkve gradile i gdje treba i gdje ne treba, i zbog vjere, a i – kao i drugdje – da bi neko pokazao koliko je bogat. Bez obzira na motive, u njima je ipak sačuvana memorija grada, makar možda rascjepkana, u segmentima, ovisno o vremenu gradnje i o tome što je ko želio istaknuti i kako se želio predstaviti.

M.J. | Bljesak.info / Pretorska palača

Od svih bivših i sadašnjih crkvenih objekata svana je najljupkiji bivši ženski dominikanski samostan, sada Konzervatorij svetog Nikole, sagrađen u prvoj polovici 14. stoljeća po posljednjoj želji i od ostavštine ovdašnjeg kardinala, imenjaka sveca zaštitnika. Sačuvan je izvorni romanički portal crkve s gotičkim elementima, a u trima lađama, pregrađenim mramornim stupovima, obilje je umjetnina u koje, osim slika i kipova, svakako spadaju i pozlaćeni kapiteli. Starih freski mnogo, jedna uza sami ulaz u samostan. Zadivljujuće! Crkva svetog Franje Asiškog sa šarenom fasadom, smještena na Samostanskom trgu, sagrađena je, pak, na zemljištu koje je grad dodijelio njegovim sljedbenicima samo osam dana nakon svečeve kanonizacije, 1228. godine. Na trgu i fontana s dvjema „zagrljenim“ ribama, tek nešto mlađa od crkve, te obelisk sa od kiše „zamućenim“ imenima i licima nekih od zaslužnih građana. Drugačija od drugih je i crkva svetog Dominika sa samostanom, također šarene fasade od sitnih cigli i kamena, tek koje desetljeće mlađa od prethodne; bit će da su šarene fasade tada bile u modi. Crkvena „školjka“ gotička, takvi su i prozori, ali su nakon udara groma u crkvu i požara u 17. stoljeću dodani i neki drugi i drugačiji elementi. U samostanu je inače neko vrijeme živio i radio i sveti Bartolomej Pizanski.

Još jedna crkva nazvana je po domaćoj svetici, bazilika svetog Vinka i svete Katarine de Ricci. Svetičino neraspadnuto tijelo i sad počiva u nekom mračnom kutku žutog zdanja. Možda davim i gnjavim, ali kako ne reći koju riječ o toj čudnoj svetici! Rođena 1522. godine u Firenci, umrla 68 godina kasnije u Pratu, svetom proglašena 1746. godine. Na prvu jedna od bezbroj svetica, ali… Dobar dio života imala je vizije o Pasiji, a od 1542. godine je svakog četvrtka od podne pa u naredna 24 sata na sebi doživljavala i u sebi proživljavala Isusovu muku, od čega je na nogama i rukama dobila rane koje ondašnja znanost nikad nije uspjela razjasniti, a rana je bilo i po čelu te glavi, istovjetnih onim što ih je Isus imao od trnove krune! Imala je, uz ostalo, i mogućnost bilokacije, što su njeni suvremenici, odreda ozbiljne face, ne jednom potvrdili: s jednim je pričala u samostanu, s drugim na nekom od gradskih trgova, a s trećim molila u crkvi, a sve – u isto vrijeme!

Vinko Paulski je i u našim krajevima poznat svetac, osnivač reda lazarista i Družbe sestara milosrdnica. Originalan je po tome što je rođen u malom francuskom selu koje se zove – po njemu! Tako je, naime, odlučeno nakon što je proglašen svetim pa sad, po životopisu, ispada da je Vinko Paulski rođen – u samom sebi! :-O

Ima crkava još barem desetak, uglavnom starih i lijepih, a i poneka nova; njih ipak preskačem. Nisu, naravno, samo crkve, ima još mnogo zanimljivog. Primjerice nekadašnja bolnica, u kojoj po zidovima i dalje stoje obilježja bivših vremena, a danas se tu prijavljuju migranti i drugi nevoljnici potrebiti tuđe pomoći. Čak je i zgrada gradske uprave poprilično nakrcana umjetninama, uglavnom kipovima, valjda nekad popularnim, a onda palim u zaborav pred navalom novih, od poznatijih i priznatijih autora. Malo mi smeta što su i tu i drugdje sa starim pomiješani i novovjeke, uglavnom apstraktne umjetnine i „umjetnine“, poneke stvarno vrijedne, a poneke najobičnija careva nova ruha, ali tako je to svugdje pa i u Pratu.

M.J. | Bljesak.info / Stefano Palmisano za jednog od nastupa

U jednom od prethodnih putopisa već sam spomenuo da sam toskanske dane proveo kod prijateljice Venese. E, pa njen sin Stefano Palmisano, osim što je dobar mladi domaćin koji će me „natjerati“ da probam sushi, toskansku pizzu i koješta drugo egzotično, zagriženi je navijač „Fiorentine“ i ovdje poznat i cijenjen D. J. Smjelo bi bilo reći da nam je poimanje glazbe i zvuka identično, ali svejedno uživam u njegovom nastupu u jednom ovdašnjem baru, a kasnije analiziramo to što on „proizvodi“ i što ljudi, dabome uglavnom mlađi, itekako vole, i to ne samo kad je za pultom u svom Pratu, nego i kad ih „razigra“ u Firenci ili Bologni. Nekoliko puta je nastupio i u Bosni, valjda će nekad i u Hercegovini, a ja ga na ljeto čekam u svom kraju. Nije da sam baš mlad, ali neke njegove zvukove i sad mogu „dobaviti“ iz memorije. S njima, naravno, i Prato i neki novi, svježi duh Toscane.